Novi dan dolazi nakon starog. Ali on je zaista nov tek kada stari dan sme da ostane u zaboravu, šta god da nam je doneo – u sreći, u radosti, u poslu ili bolu.
Samo novi dan nas vodi dalje i donosi novu sreću, novu radost, novi uspeh. Samo novi dan može nama u potpunosti da raspolaže. Samo on može da nas ispuni. Sećanje na prošlu sreću nije dovoljno za novu. Sreća želi da ide dalje.
Dok naprotiv, sećanje na prošlu nesreću i prošlu patnju je dovoljno da se ona ponovo proživi. To sećanje je dovoljno da upropasti novi dan, da ga pretvori u stari, ostavlja ga u tami, ne dozvoljava mu da se rodi, da se razvije.
Znači, novi dan je nov samo onda kada stari sme da prođe. Samo onda nam donosi nove mogućnosti i postaće za nas jedan potpun dan.
Šta se dešava kada mi već danas gledamo na novi dan, koji tek sutra dolazi? I tada propuštamo to današnje novo.
Kada se ovo prenese na ceo naš život, to znači: ko živi u prošlosti, kako u svojoj, tako i u prošlosti svoje porodice ili prošlosti svog naroda, on je jako malo u sadašnjosti. Ona je za njega izgubljena, kao da je već prošla i zbog toga više prazna nego ispunjena. To „novo“ zahteva od nas, da u tom momentu ono „staro“ pustimo.
Slično je i sa budućnosti. Za budućnost žrtvujemo najčešće bliskost, mogućnosti i sreću koja nam je već u rukama, ponekad ne samo našu sopstvenu nego čak i sreću drugih.
Gde živi religiozan čovek? Mnogi religiozni ljudi žive u prošlosti, kao na primer u jednoj tradiciji, koja je odavno započeta i koja u sadašnjosti i dalje pretežno ponvalja to staro.
Ali većina religioznih ljudi živi u budućnosti, u nadi za nekom drugom, boljom srećom.
Bogu se, ako uopšte postoji, po mom mišljenju ne može ništa pripisati – niti dobitak niti gubitak. U njemu je sve šta je za nas prošlost i budućnost – čista, ispunjena sadašnjost.
Religija bi za mene bila, pre svega predanost sadašnjosti, predanost novom danu.
No comments:
Post a Comment