Naše srce neprestano kuca, ponekad brže a ponekad sporije, već prema onome šta treba da se radi u tom momentu. U njemu kuca život.
U njemu kuca i ljubav. Zato, na primer, kažemo: „Moje srce kuca za tebe“. U ljubavi srce kuca radosno, a kada je udaljeno, kuca tužno. Srce kuca sa ljubavlju, jer je ljubav stalno oko srca. Kada prestane ljubav prema jednoj osobi, srce više ne kuca za nju.
Kuca li srce za Boga i pred Bogom? Pred njim kuca sporo, kuca mirno, jer je potpuno sigurno. Kuca u istom ritmu u kome kuca srce Boga. Kuca nudeći mu se, svojim ritmom. Zato pred njim kuca bez brige, mirno i duboko.
Ovo su očigledno samo slike. Ali njima odgovara određeno iskustvo, iskustvo srca. Uzmimo ove slike u naša srca kao istinite i ono će im uzvratiti. Kako se srce razboljeva? Oboljeva kada mu nedostaje ljubav. Onda se zatvara. Kako ozdravljuje jedno bolesno srce? Sa ljubavlju. Ne toliko s ljubavlju koju prima, već s onom koju daje. To nije bilo koja ljubav, već jedno davanje drugima s ljubavlju, onakvima kakvi jesu, čak i onima koje smo udaljili iz našeg srca, ili onima pred kojima smo ga zatvorili. Naše srce ozdravljuje kada se ponovno otvori.
Naposletku, naše se srce može i umoriti. Shvatimo da se može umoriti i imajmo to u vidu. Sada ga osećamo punim, mirnim, bogatim, kao da bi moglo i da prestane da radi. Kuca, da tako kažem, na jako koncentrisan način i otvoren istovremeno, i povlači se pred onim što preti njegovom miru i njegovoj blagodati. Skuplja se u svojoj tišini. Ali, je li zaista tiho? Ili je njegov puls u skladu sa pulsom Božijeg Srca?
Hvala Ivani,jos jednom :)
ReplyDeleteDok se ja malo ne "zagrejem", jos sam puna utisaka iz Srbije :)