Odavno razmišljam o ovome, o tome šta se događa u zagrljaju. Muškarac i žena su privučeni jedan drugome.
S jedne strane se nalazi muškarac, a žena je preko puta njega. Muškarac široko otvara ruke i pogledom poziva ženu; naspram njega je žena te i ona širi ruke ka njemu i gleda muškaraca sa ljubavlju i pozivom. Hrle jedan ka drugome i stapaju se u intimnom zagrljaju.
Koliko traje ovaj zagrljaj? Samo nakratko. Sam zagrljaj je nedovoljan. Odnos između muškarca i žene koji se može rešiti jednim jedinim zagrljajem je isuviše plitak odnos. Čak je i za život jako plitak. Dakle, posle ovog zagrljaja se tope, moraju se istopiti. Nijedan od njih ne misli da bi veza trebalo da traje dugo.
Ona čini korak unazad a i on isto tako. Zatim ponovo otvaraju ruke široko i gledaju preko glave partnera, prema životu, prema njegovom punom značaju, prema svemu. Sada se drugačije ponašaju prema svom zagrljaju, u tom zagrljaju se spajaju sa mnogima, na primer sa porodicom partnera, sa svim onim što pripada njemu ali istovremeno i sa svetom u svojoj celokupnosti. Onaj koji ovako širi ruke oseća iza sebe nešto uzvišeno, nešto veliko što ga gura, nešto veliko što se pokreće i deluje. Zatim se ponovno pogledaju, ali u skladu sa ovom monumentalnom veličinom. Oni od tada žive svoj odnos na jednom drugom nivou. Na nivou koji ima drugačiju širinu i dubinu. Oboje gledaju partnera kao deo svih drugih ljudi. On se ne usuđuje da se izmakne i odvoji od drugih. Više to ne može da učini. Ali baš zato što je ova vizija je toliko široka, oni mogu koračati nezavisno jedno prema drugome, mogu se odvojeno kretati da bi se ponovno spojili i rastavili, jer su vezani za nešto mnogo više.
Hvala dragoj Ivani Marković na ovom tekstu :)
ReplyDelete